*Emisioni standard zagađivača za industriju sumporne kiseline*, izdat 2005. godine, primjenjuje se na postrojenja za proizvodnju sumporne kiseline ili radionice širom zemlje. Standard je podijeljen u dva nivoa: Nivo I se primjenjuje na sva novoizgrađena preduzeća, dok se Nivo II primjenjuje na sva postojeća preduzeća. Njime se utvrđuju maksimalne dozvoljene količine emisije i koncentracije zaostalog gasa (sumpor-dioksid i magla sumporne kiseline), kao i maksimalne dozvoljene koncentracije ispuštanja i pH rasponi za otpadne vode (uključujući neorganska jedinjenja kao što su arsen, fluorid, živa, olovo, kadmijum, cink, kao i čvrsti rastvori i bakar).
Za postrojenja (ili radionice) sumporne kiseline koja koriste procese prečišćavanja vodom{0}}scrubbingom, zapremina ispuštene otpadne vode ne smije prelaziti 15 m³ po toni proizvedene sumporne kiseline; nadalje, upotreba razrjeđivanja radi ispunjavanja standarda emisije je strogo zabranjena. Postrojenja za proizvodnju sumporne kiseline sa godišnjim kapacitetom manjim od 40.000 tona bez postrojenja za prečišćavanje ostataka-podliježu prijelaznim ciljevima prije 1986. godine, ali su od 1986. godine bila u obavezi da se pridržavaju ovog standarda. Postrojenja koja proizvode sumpornu kiselinu iz metalurških otpadnih-gasova podliježu standardnoj koncentraciji{{9} standardne koncentracije{{9}. Tačke za kontrolisanje uzorkovanja nalaze se na ulazu u ispusni dim-ispusnog dimnjaka, odnosno na krajnjem izlazu otpadnih voda.